Grad Split grad je s najstarijom bibliotekarskom tradicijom u Hrvatskoj: u njemu je tijekom proteklih stoljeća nastajao čitav niz vrijednih crkvenih i privatnih biblioteka. No, tek je sredinom 19. stoljeća, u jeku preporodnih borbi, došlo do razvoja svijesti o potrebi osnivanja jedne javne knjižnice, otvorene i dostupne svim građanima.
Na prijelazu stoljeća, u okrilju Slavjanske narodne čitaonice, rođena je zamisao da se njena knjižnica pretvori u javnu gradsku biblioteku, a istovremeno se u tisku i studentskim proglasima s istim ciljem poziva na prikupljanje knjiga. Zahvaljujući iznimnom odazivu građana, među njima i brojnih istaknutih kulturnih djelatnika, prikupljen je fond od nekoliko stotina svezaka, kojemu je naposlijetku pridružena i knjižnica Čitaonice - Split je time dobio svoju prvu javnu knjižnicu.

Gradska biblioteka započela je s radom 1903. godine u posve skromnim uvjetima jedne od prostorija Čitaonice, pod vodstvom mladog gimnazijskog profesora, dr. Dušana Mangera. Jedan od vođa naprednjačke studentske omladine i predvodnik misli o osnutku knjižnice, Manger će tu funkciju obnašati više od 30 godina, sve do svoje smrti 1940. godine. O njegovu iznimnom mjestu u povijesti ove ustanove svjedoči i činjenica da je već 1904. godine, njegovim zalaganjem Biblioteka objavila prvu knjigu u vlastitoj nakladi, dok će druga uslijediti tek 64 godine kasnije!

Vrlo brzo ukazala se potreba za prikladnijim smještajem: na žalost, upravo će otežani prostorni uvjeti postati značajkom koja će pratiti ovu ustanovu čitavim tijekom njenog postojanja. 1905. godine uz općinsku je potporu Biblioteka unajmila nove prostorije u prizemlju kuće Illich na Obali, no, kako je neprestanim donacijama broj knjiga znatno rastao, Općinsko je upraviteljstvo 1910. premjestilo u prostorije na prvom katu barokne palače Bernardi, na Pisturi. Gradska biblioteka za posjetitelje je svečano otvorena u siječnju 1912. godine.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata, Biblioteka je bila zatvorena za javnost, ali je ponovno otvorena početkom 1919. godine. Odlukom Pokrajinske uprave, ona tada dobiva pravo na obvezni primjerak svih tiskanih publikacija s područja Dalmacije, preuzimajući time ulogu gradske i pokrajinske knjižnice, s fondom od preko 20 000 svezaka.
Već su tada bile jasno zacrtane njene osnovne funkcije i zadaci: ustrajno se radi na prikupljanju knjiga u svrhu njihove trajne pohrane i dostupnosti korisnicima, ali i na sakupljanju raznovrsne građe tematski vezane uz Split i širi zavičaj. Izgrađivanje i očuvanje fonda zavičajne zbirke Dalmatica do danas će ostati jedan od osnovnih zadataka Sveučilišne knjižnice.

Zbog stalnog rasta fonda i broja korisnika, dvadestih su godina uređene dodatne prostorije u zgradi Biblioteke, što će ipak samo nakratko zadovoljiti njene potrebe, te se već tada započelo s inicijativom za trajnije rješenje njenog prostornog problema. Od Carnegieve fundacije zatražena je novčana pomoć, no bez uspjeha. Ni zahtjevi upućeni banu Primorske banovine i banu Ivanu Šubašiću krajem tridesetih godina nisu urodili plodom. Konačno, projekt izgradnje nove zgrade knjižnice, pokrenut 1938. godine zalaganjem prof. Josipa Barača, a temeljen na dobrovoljnim prilozima građana, bio je prekinut ratom.

Biblioteka je nastavila s radom i tijekom Drugog svjetskog rata, bivajući u teškim uvjetima okupacije jedinim utočištem u kojem se moglo govoriti i čitati hrvatskim jezikom.
Početkom 1945., Biblioteka seli u bivše prostorije talijanaškog društva Gabinetto di lettura na Trgu Republike, usvajajući pritom zatečeni vrijedni fond, prepun rijetkih knjiga i rukopisa. Osim toga, pripale su joj zbirke knjiga i drugih ugaslih splitskih ustanova i udruga (talijanske Biblioteca Popolare, münchenske Akademije i njemačkog konzulata), te je kraj rata dočekala s više od 45 000 knjiga. U isto je vrijeme bogat muzejski fond, koji je Biblioteka sakupljala od svog osnutka, odvojen i pripojen novoosnovanom Muzeju grada Splita.

U novom se prostoru Biblioteka ipak zadržala kratko, te je već 1946. preseljena u prostor neorenesansne palače sagrađene početkom stoljeća, u kojoj je do kraja rata djelovala škola talijanskog društva Lega Nazionale. Iste je godine, odlukom Ministarstva prosvjete NR Hrvatske, ostvarila pravo na obvezni primjerak svih publikacija tiskanih u Hrvatskoj, pa je do šezdesetih godina u njenom fondu već bilo preko 130 000 knjiga i znatan broj periodičkih publikacija. No, kapacitet dodijeljenog prostora vrlo brzo pokazao se nedovoljnim, te je zgradi 1965. godine dograđen aneks u kojem je pohranjena građa.

Sve je to vrijeme, iako u otežanim uvjetima kakvi su je od početka pratili, Biblioteka predano nastavljala svoju osnovnu djelatnost, odgovarajući intelektualnim zahtjevima svojih korisnika, no i učinkovito ostvarivala ulogu javne ustanove okrenute kulturnim potrebama svoga grada: u organizaciji Knjižnice tijekom godina održavana su brojna predavanja, tribine i književne večeri, te postavljane zapažene izložbe. 1968. godine ponovno je pokrenuto knjižnično izdavaštvo, te je od tada svaka priređena izložba dokumentirana tiskanim katalozima. Tadašnji je ravnatelj, Hrvoje Morović, zadužio ovu ustanovu svojim bogatim opusom s područja zavičajne bibliografije i povijesti knjižničarstva.

Osnivanje Narodne knjižnice 1950. bitno je utjecalo na programsku orijentaciju Gradske biblioteke: od tada je izrazitije usmjerena kvalitetnijoj nabavi i osiguranju korištenja primjerene znanstvene i stručne literature. Stoga je 1962. Savjet za kulturu Općine Split donio odluku o promjeni njena naziva u Naučnu biblioteku.

Osnivanje Sveučilišta u Splitu 1974. još je određenije usmjerilo njen daljnji razvoj: naredne je godine Biblioteka postala formalnom članicom Sveučilišta i središnjom sveučilišnom knjižnicom. Od tada na njoj leži zadaća usklađivanja nabave izvora informacija za potrebe svih sveučilišnih studija, osiguravanja nesmetanog pristupa građi studentima i profesorima, te pružanja odgovarajućih uvjeta za učenje i studijski rad. No, njen je naziv formalno promijenjen tek 1992. godine, pa se od tada zove Sveučilišna knjižnica u Splitu.

Krajem 20. stoljeća, u doba pojačanog razvoja informacijske djelatnosti i implementacije suvremenih tehnologija u sva područja ljudskog djelovanja, Knjižnica dobiva značajnu ulogu u organizaciji i funkcioniranju bibliotečno-informacijskog sustava Hrvatske. Od 1990. godine zadužena je za izradu CIP-zapisa za nakladnike splitsko-dalmatinske regije, a uključenjem u Crolist, integrirani knjižnični sustav, 1999. godine, njen fond postaje pretraživ na internetu.
Modernizacijom opreme, te bržom i kvalitetnijom obradom povećava se protočnost građe, no istovremeno pogoršava postojeći prostorni problem. Kontinuirani apeli za njegovim rješavanjem nisu imali uspjeha. Tri samodoprinosa izglasana osamdesetih godina s ciljem potpore izgradnji kulturnih ustanova, zaobišla su Knjižnicu. Iznađena su samo polovična rješenja: osamdesetih su godina neke knjižnične službe privremeno premještene u prostorije Biskupove palače, dok je devedesetih dio fonda pohranjen u skladištima u udaljenim dijelovima grada: dislociranje knjižničnih fondova znatno je usporilo put građe do korisnika.

Početkom 21. stoljeća, pod vodstvom sadašnjeg ravnatelja, ponovno je pokrenuta inicijativa za izgradnju nove zgrade Knjižnice, uz snažnu potporu Sveučilišta i stručne zajednice. Ovaj put s rezultatom: nakon obavljenih obimnih pripremnih radnji, položen je kamen-temeljec novoj, suvremnoj knjižnici, koja će u potpunosti i bez zapreka ostvarivati svoju ulogu znanstvenog i kulturnog središta Grada i regije.